23. kolovoza nije običan datum.
To je dan kada se Europa prisjeća milijuna nevinih ljudi koji su stradali pod nacizmom, fašizmom i komunizmom, ljudi kojima su oduzeti život, sloboda, dostojanstvo i pravo na vlastito mišljenje.

Za hrvatski narod ovaj dan ima posebno duboko značenje.
Hrvatska je tijekom 20. stoljeća prošla kroz dva svjetska rata, diktature, okupacije, revolucionarno nasilje i komunističku represiju. Brojne obitelji ostale su bez svojih najmilijih, a mnoge su desetljećima živjele u strahu i šutnji.
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata uslijedile su masovne likvidacije, Križni put, politički progoni, montirani procesi, oduzimanje imovine i sustavna represija.
Stradali su ljudi različitih životnih sudbina , vojnici i civili, intelektualci, svećenici, politički protivnici i obični ljudi koje je komunistička vlast označila kao neprijatelje.
Bleiburg, Jazovka, Macelj, Huda jama i brojna druga stratišta ostaju bolna mjesta hrvatske povijesti.

A među simbolima komunističke represije posebno mjesto zauzima Goli otok.
Tisuće ljudi prošle su kroz zatvorski sustav obilježen političkom represijom, ponižavanjem, prisilnim radom i teškim životnim uvjetima. Goli otok postao je simbol vremena u kojemu je političko neslaganje moglo značiti gubitak slobode, obitelji i dostojanstva.
Ali Goli otok nije bio jedini.
Postojali su Lepoglava, Stara Gradiška i brojni drugi zatvori i logori, kao i sustav političkog nadzora koji je prodirao duboko u svakodnevni život građana.

Mnogi su šutjeli jer su znali da se za izgovorenu riječ može platiti visoka cijena.
Neke obitelji nisu smjele govoriti o svojim mrtvima.
Neke majke nisu smjele pitati gdje su im sinovi.
Neki su grobovi desetljećima ostali skriveni.
Neke su obitelji nosile stigmu „državnih neprijatelja“ kroz čitave generacije.
Zato danas moramo govoriti.
Ne zbog mržnje.
Ne zbog osvete.
Nego zbog istine.
Jer žrtva nema ideologiju.
Žrtva ima ime, prezime, obitelj i život koji joj je oduzet.
Sjećati se svih žrtava totalitarnih i autoritarnih režima znači odbaciti svaku ideologiju koja čovjeka podređuje sustavu i vlasti daje pravo odlučivati tko smije živjeti slobodno, a tko mora biti ušutkan.

Nacizam, fašizam i komunizam nisu isti povijesni sustavi, ali ih možemo i moramo promatrati i kroz zajedničku osudu političkog nasilja, progona i gaženja ljudskog dostojanstva.
Hrvatska je danas slobodna i demokratska država.
Upravo zato imamo obvezu čuvati slobodu, ali i čuvati sjećanje.
Jer narod koji zaboravi svoje žrtve riskira da izgubi i dio vlastitog identiteta.
Za one koji su ubijeni.
Za one koji su nestali.
Za one koji su prošli kroz zatvore i logore.
Za one koji su desetljećima šutjeli iz straha.
Za obitelji koje još uvijek traže istinu.
Neka svaka žrtva dobije ime.
Neka svako stratište bude dostojno obilježeno.
Neka se pronađu i istraže masovne grobnice.
I neka naša djeca uče povijest bez straha, bez ideoloških zabrana i bez prešućivanja.
Jer istina ne pripada ni ljevici ni desnici. Istina pripada žrtvama.
Pokoj vječni daruj im, Gospodine.
I neka im je laka hrvatska zemlja

NE ZABORAVIMO. NE PREŠUĆUJMO. NE PONOVILO SE.
Domovini vjerni!