VRO Oslobađanje juga Hrvatske prva je i najveća napadna operacija Hrvatske vojske i policije u 1992. godini koju je omogućila uspješna herojska obrana Dubrovnika 1991. godine i njegovi branitelji.
OSLOBOĐENO SLANO
Na današnji dan 1992. oslobođeno je Slano. Bio je to ključni trenutak operacije deblokade Dubrovnika koja je počela pet dana ranije.
Slano je bilo pod okupacijom neprijatelja od 4. listopada 1991. godine, a njegovim zauzećem bila je prekinuta komunikacija Split – Dubrovnik. Oslobođenjem Slanoga započela je deblokada Dubrovnika poslije koje su se srpsko-crnogorski agresori kasnije povukli s ovog područja.
U sklopu prve operacije koja je za cilj imala deblokadu Dubrovnika, izvođene od 18. Svibnja Četvrta brigada ZNG na svom smjeru napada prodire rubom Popovog polja prema Ravnom i Zavali, ostvarujući potrebnu dubinu prostora, zauzima i čisti od neprijatelja sela Turkovići i Pećine kao i ključne strateške položaje na Velikom i Malom Liscu. Dobro organiziranu neprijateljsku obranu na ovom pravcu Brigada je u potpunosti slomila uspješno izvedenim bočnim udarom kojim je ovladala Čavaškom Gradinom i Veljom Međom,
Prva brigada ZNG istovremeno prelazi most na Bistrini i priobalnim smjerom kreće prema Slanom. Tijekom teških borbi za oslobađanje Dubrovačkog primorja i zaleđa pridružuju im se 3. Bojna 115. brigade kao I domicilne pričuvne postrojbe MOMP Pelješac, Stonska i Primorska satnija ONB Dubrovnik, HRM Dubrovnik (satnija „Elafiti“ i Obalna topnička grupa Šipan) I pripadnici MUP RH, koje su dale ogroman doprinos uspješnoj obrani Grada i zaustavljanju agresora na zapadnodubrovačkoj (stonskoj) bojišnici.
Posljednji dani okupacije Dubrovačkog primorja, Rijeke dubrovačke i Župe dubrovačke, tako su ispunjeni teškim topničkim napadima na Šipan, Lopud i Kalamotu, a nisu prestajale ni provokacije prema prvim crtama obrane Grada.
Događaje je ovako opisao Janko Bobetko „(...) Kada smo osjetili da se izvlače s drugog dijela bojišnice udarili smo našom glavninom i manevrom osvojili najjači stup njihove obrane; Čepikuće i Rudine. Usto, natjerali smo ih na izvlačenje njihovih snaga. Jasno, koliko su to mogli, jer ih je jačina našeg udara natjerala da za sobom ostave topove, opremu pa čak i topla jela. Na taj način stvorili smo uvjete da obuhvatom izbijemo u područje oko Slanog. Za gotovo svaku kotu morali smo određivati posebnu taktiku. Moram priznati da smo imali dosta muke da ih slomimo jer smo morali birati koju točku napasti kako bi se čitav njihov borbeni poredak mijenjao(...)“
Od samog početka napadnih djelovanja postojala je jako izražena želja svih angažiranih postrojbi na ovom dijelu ratišta, a posebno dubrovačkih, da protjeraju četnike i oslobode Slano. Prateći napredovanje Hrvatske vojske u zaleđu, prvi su prema Slanom u noći 20./21. svibnja krenuli pripadnici ONB-a Dubrovnik iz svoje baze na otoku Jakljanu. Jedna grupa prebacila se brodovima u Slađenoviće te krenula dalje magistralom prema Slanom, a druga grupa se iskrcala u Osminama i napredovala putem uz more prema centru mjesta. Nakon što su se u zoru sastali u hotelu Admiral, izravno su se sukobili s pripadnicima jugoarmije.
U borbi „prsa u prsa“ poginuo je Goran Gojković, a ranjeni su Vlaho Gozze Baseglli i Antonio Kusovac kojeg je neprijatelj i zarobio. Pripadnici ONB-a povukli su se u hotelsku zgradu dok su tijekom cijelog dana trajali naši topnički napadi po mjestu. Padom mraka uslijedilo je povlačenje prema svjetioniku Donji rt, gdje ih preuzimaju gliseri i vraćaju u bazu na Jakljanu, a ranjenog Vlaha Gozze Basegllija sanitetskim brodom prebacuju u Dubrovnik.
U noći s 22./23. svibnja pripadnici ONB-a vraćaju se ponovno u Slano kroz tunel, te se u jutarnjim satima sastaju s pripadnicima Stonske satnije, preuzimaju tijelo Gorana Gojkovića kojeg brodom „Lina“ odvoze u Grad, a oni se vraćaju u bazu na Jakljan.
Dan oslobođenja Slanog ujedno je i dan općine Dubrovačko primorje. Teško je i pobrojati svu štetu koje je samo Slano podnijelo za vrijeme sedmomjesečne okupacije; samo u prvih nekoliko tjedana nad mjestom se svakodnevno uzdizao gusti crni dim. Popaljeni su skoro svi domovi (oko 590 stambenih objekata) koji su prethodno opljačkani baš kao i ugostiteljski i turistički objekti te trgovine i razna skladišta robnih zaliha. Agresori su u Slano dolazili praznih ruku i vozila, a odlazili nakrcani vrijednim teretima opljačkanim širom Slanoga. Uz pljačku i paljevinu zaveden je teror nad malobrojnim stanovništvom koje je ostalo u mjestu.
Evo kako je fra Andrija Nikić u knjizi "Kalvarija Slanoga" opisao neprijateljska zlodjela u tom mjestu: „Spomenike kulture su porušili. Slike poparali, izrezali, pokrali. Zidove su išarali. Tu i tamo su ispisali gradove svoga podrijetla (...) Nikšićani, Bijelopoljci, Danilovgrađani, Kolašinjani, Cetinjani, Pljevljani, Prijepoljani, Podgoričani i moguće brojni podivljali brđani! Dokazali su da su nadvisili svojim zvjerstvom, nekulturom, bezvjerstvom i ideologijom sve i svakoga koga do sada kugla zemaljska poznaje. Zločinačka divljačka ruka okupatora nije poštedjela ni profane ni sakralne objekte, ni gospodarske ni stambene zgrade, ni brodove ni autobuse, ni namještaj, ni inventar, čak ni grobove Hrvata pa ni Rimljana“
