Danas, na godišnjicu odlaska prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, u srcima nam se ponovno bude sjećanja, ponos i tiha tuga.
Prisjećamo se čovjeka koji je u trenutku najvećih povijesnih lomova imao hrabrosti izgovoriti ono što su mnogi samo tiho sanjali – da hrvatski narod ima pravo na svoju slobodu, na svoju državu, na svoje dostojanstvo.
Tuđman nije bio samo političar. Bio je čovjek koji je nosio stoljetni hrvatski san.
Bio je otac Domovine u vremenu kada je svaki korak nosio neizvjesnost, kada je svaka odluka mogla biti presudna. I upravo tada pokazao je ono što povijest pamti – viziju, odlučnost i vjeru u hrvatski narod.
Danas, kada živimo u slobodi koju je on stvarao, osjećamo obvezu zahvalnosti.
Zahvalnosti za njegovu snagu, za njegove misli, za njegovu tišinu i njegovu borbu.
Zahvalnosti jer je u najmračnijem trenutku znao vidjeti svjetlo koje će danas biti naš dom.
Njegov odlazak ne briše njegovu prisutnost.
Ona živi u svakoj zastavi koja se zavijori, u svakom branitelju koji se prisjeti ratnih godina, u svakom djetetu koje odrasta u slobodnoj Hrvatskoj.
Neka je vječna slava i hvala dr. Franji Tuđmanu.
Neka mu je laka hrvatska zemlja, za koju je disao, živio i sanjao.
Počivao u miru, Predsjedniče.