Kada su 1. listopada 1991., blizu Čepikuća, srpske i crnogorske rezerviste teško porazili malobrojniji hrvatski branitelji, njihove razbijene postrojbe okomile su se na sela u zaleđu.

Na području općine Ravno Srbi su u listopadu i studenome 1991. godine izvršili ratni zločin; ubili su 23 civila i jednog pripadnika HVO-a.

Trinaesti studeni 1991. Hrvatima Popova polja i čitave Jugoistočne Hercegovine zauvijek će ostati urezan duboko u genomu boli.

JNA, sa svojim pomagačima, je samo tog dana 13. 11. 1991. u Kijevu Dolu nakon zlostavljanja, paleža, odvođenja u tamnice i kazamate na svirep način lišila života osam starica i staraca.

Iako se o tome vrlo malo govorilo, mora se znati da je to prvi masovni zločin u BiH, odnosno prvi genocid nad hrvatskim narodom u Domovinskom ratu.

Kako piše povjesničar Jakša Raguž u svom znanstvenom članku „Kijev Do – prvi akt genocida nad Hrvatima u BiH“ većina planiranih žrtava bila je ili kod kuće ili u susjedovoj nezapaljenoj kući. Kao mete, piše Raguž, izabrane su obitelji koje su imale sinove koji su bili, ili su mogli biti uključeni u hrvatske oružane postrojbe u Domovinskom ratu.

Rodbina i prijatelji, uz nazočnost predstavnika općine Ravno, svetom misom zadušnicom, vijencima i upaljenim svijećama sjetili njihovih strahova i boli u toj Bartolomejskoj noći.

Počivali u miru.

Boj u Korčulanskom kanalu je pomorska bitka između snaga Hrvatske ratne mornarice (HRM) i snaga Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) u Korčulanskom kanalu 16. studenog 1991. godine.

Nakon Boja u Splitskom kanalu brodovi JRM-a iz TG „Kaštela“ su se jedno vrijeme zadržavali u Bračkom kanalu, a potom su se, ploveći Hvarskim kanalom, pridružili BG „Ploče“ koja je provodila blokadu Neretvanskom, Pelješkom i Korčulanskom kanalu. Tako je neposredno prije boja u zapadnom dijelu Neretvanskog i u istočnom dijelu Korčulanskog kanala bilo ukupno 9 brodova JRM-a koji su značajno nadilazili paljbenu moć postrojba HRM-a na otocima Korčuli i Hvaru te na poluotoku Pelješcu.

Stoga je od presudne važnosti za nadzor obalnog ruba i međuotočnog prostora bilo ustrojavanje i opremanje obalnih topničkih bitnica (OTB).

Topničkim vodovima razmještenim na položajima u Trpanjskoj Dubi, Lovištu na poluotoku Pelješcu i Blacama na Korčuli, bitnica 76 mm ZIS nadzirala je zapadni dio područja Neretvanskog kanala te akvatorij Korčulanskog kanala do Privale na zapadnom dijelu otoka Korčule.

Težište obrane je bio akvatorij Lovišta, oko kojeg je u tijeku boja bio doveden vod Maljutki (u mjesto Lovište) i jedan top 76 mm ZIS (u Račišće na otoku Korčuli).

Navečer 15. studenog 1991. spremalo se nevrijeme. Ujutro 16. studenog nevrijeme se razvilo u orkansko jugo koje je natjeralo dio brodova JRM-a da se usidre u uvali Bezdija pokraj Lovišta, a veći dio je prenoćio u uvali Duboka na Hvaru. Nakon što su se 2 minolovca od nevremena sklonila u uvalu Lovište, od Zapovjedništva HRM-a dobivena je zapovijed da se u slučaju dolaska brodova JRM-a u domet topova na njih otvori vatra.

16. studenog, oko 12:15, topnički vod Lovište otvorio je vatru po minolovcima u uvali Lovište, a topnički vod Blaca (na otoku Korčuli) je djelovao po brodovima koji su se nalazili ispred uvale Lovište i južno od otoka Hvara. Združena paljba topova 76 mm M-42 ZIS iz Lovišta i Blaca zbunila je posade brodova JRM-a toliko da su nakon početka napada brodovi u Korčulanskom kanalu nasumice otvarao vatru po otoku Hvaru na kojem tada nije ni bilo obalnog topništva.

Vod iz Lovišta na samom početku bitke pogodio je minolovca M-143 u pramac, a minolovca M-144 u krmu i on se kasnije nasukao u uvali Torac na Hvaru.

Uskoro je uhvaćena radijska poruka JRM-a o napadu na Lovište. Poruka je prenesena topnicima HRM-a tako da su bili pripravni za napad. Napad je započeo oko 15:30 kada su po jedan raketni čamac (RČ) i Torpedni čamac (TČ) krenuli prema Lovištu i otvorili paljbu iz topova AK-230 (dvocijevni topovi 30 mm). Topništvo HRM-a je, najprije iz Lovišta, a potom i iz Blaca spremno odgovorilo vatrom, tako da su pogodili RČ-306 i TČ-224. Skupina brodova JRM-a, koja se nalazila između rta Lovište i otoka Hvara, također je djelovala po području Lovišta. Međutim, usklađenom paljbom topničkih vodova s Lovišta i Blaca pogođen je minolovac M-153. Uskoro se moglo vidjeti kako se tri pogođena broda JRM-a vrte u krug ispred uvale Lovište. Prisluškivanjem razgovora među brodovima JRM-a zaključeno je da je pogodak na jednom brodu prouzročio požar, na drugom brodu je bio pogođen radar, a treći je bio nesposoban za manevriranje.

U boju s brodovima JRM-a topnički vod Lovište na njih je ispalio ukupno 76 projektila. Završetkom boja, a u očekivanju zrakoplovnih napada na Lovište, vod je predvečer premješten na pričuvni položaj.

Grupa od 6 brodova JRM-a se izvlačila uz otok Hvar. Na tom je putu minolovac M-144 ostao nasukan u uvali Torac.

Druga grupa brodova sastava VPBR-31 Split i dvije raketne topovnjače krenula je u izvlačenje iz područja Lovišta uz otok Korčulu u smjeru otoka Šćedro kako bi se sastala s prvom grupom koja se izvlačila uz otok Hvar. Tom prilikom su djelovali po područjima na obali između Račišća i Blaca, a topništvo HRM-a s položaja Blaca im je uzvraćalo paljbu. Topnički vod Blace tijekom boja ispalio je ukupno 36 projektila.

VPBR-31 Split je ispred topničke bitnice na poluotoku Privala na Korčuli, kako bi zaštitio ostale brodove JRM-a, otvorio vatru po topničkoj bitnici. U topnički boj se je uključio i VPBR Koper s pozicije između otoka Visa i Sušca. Bitnica Privala je uzvratila paljbom po VPBR-31 Split prisilivši ga na povlačenje prema Šćedru.

Brodovi JRM-a su se pod zaštitom magle i nadolazeće noći izvukli prema Visu i Lastovu i time je okončan Boj u Korčulanskom kanalu.

Bojevi u Splitskom (14.11.1991) i Korčulanskom kanalu su izuzetno značajni za noviju hrvatsku povijest.

Naime, to je prva samostalna borba te velika i konačna pobjeda snaga Hrvatske ratne mornarice nad znatno nadmoćnijim pomorskim snagama Jugoslavenske ratne mornarice u Domovinskom ratu. Tom je pobjedom Hrvatska ratna mornarica deblokirala sve hrvatske luke, osim Dubrovnika.

Uspješnim minskim djelovanjima, djelovanjima obalnog topništva te diverzantskim akcijama Hrvatske ratne mornarice tijekom bojeva u Splitskom i Korčulanskom kanalu, Jugoslavenska ratna mornarica je bila prisiljena na povlačenje iz unutarnjih morskih voda Republike Hrvatske u njena posljednja uporišta na otocima Visu i Lastovu odakle njeni brodovi više nisu isplovljavali radi bojnih djelovanja. Sve ostale aktivnosti koje je JRM poduzimala svodile su se na mjere borbenog osiguranja vlastitih snaga.

Iako je još neko vrijeme vladalo stanje proglašene pomorske blokade, na nju se nitko više nije osvrtao, a putnički i trgovački brodovi slobodno su plovili unutarnjim morskim vodama RH. Izuzetak je bila pomorska komunikacija prema Dubrovniku koju su još uvijek kontrolirali brodovi JRM-a, nadzirući sve terete koji su trajektima pristizali u Dubrovnik. Stoga je težište bojnih djelovanja HRM-a u 1992. godini bilo premješteno sa središnjeg dijela jadranskog pomorskog bojišta na njegov južni dio.

Od razoružanog, gotovo golorukog naroda, izgradili smo pobjedničku Hrvatsku vojsku koja je danas jamac sigurnosti, suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti i opstojnosti hrvatske države i naroda.

Vječna hvala pripadnicima HRM postrojbi sa Korčule i Pelješca.

Razdoblje od 9. do 12. studenog 1991. godine, možemo slobodno kazati, predstavlja jedan od najtežih i najkrvavijih perioda u opsadi Dubrovnika od strane srpsko-crnogorskih agresorskih snaga predvođenih tzv. JNA.

Ovo razdoblje karakterizira eskalacija napada, prvenstveno na strateške točke obrane iznad Grada te posebno intenzivno i neselektivno granatiranje čitavog područja, a posebno stambenih dijelova, gdje su bili isključivo civili, s ciljem slamanja obrane i ulaska u Grad.

Komandant 9. VPS Boka ratni zločinac admiral Miodrag Jokić, kao cilj u svom naređenju piše
“Ovladati širim rejonom Dubrave i Rijeke Dubrovačke, izbiti na liniju Žarkovica – Srđ – Strinčjera – Graci – Komolac – Rijeka Dubrovačka i uspostaviti potpunu blokadu Dubrovnika s kopna i mora i primorati neprijatelja na predaju.”

6. studenog 1991. nakon pregrupiranja svojih snaga neprijatelj je, kopnenim snagama, u zauzimanje platoa Srđa krenuo s prostora Žarkovice i Brgata, uz potporu mornarice i avijacije te započeo nova ofenzivna djelovanja, koje je karakterizirala intenzivna topnička priprema po svim točkama prve crte obrane te također izvidničke aktivnosti duž cijele tadašnje crte bojišnice.

Toga dana na Strinčjeri u odbijanju neprijateljskog napada poginuo je Hrvatski Branitelj

Mladenko Čavara - (4. br ZNG-a Split)

Nakon višednevne topničke pripreme i intenzivne paljbe po otpornim točkama obrane neprijatelj je
9. studenog 1991. - otpočeo s pješačkim napadima na svim pravcima djelovanja

Ovaj dan se pamti kao dan eskalacije razaranja i jedan od najtežih. Agresor neprestano napadao, a cilj mu je bio ovladati visovima iznad grada. Tijekom žestokih borbi, i nakon izuzetno velikih gubitaka, branitelji su se povukli s Bosanke.

Popis poginulih Hrvatskih Branitelja na Bosanci:

Hamdija Kovač (pripadnik ZNG-a)
Vedran Ivošević (pripadnik ZNG-a)
Antonio Vatović (pripadnik SJP MUP-a)
Mario Pezzi (pripadnik HV-a)
Franci Lazibat (pripadnik HRM-a)
Željko Raguž (pripadnik MUP-a)

10. studeni 1991. - novi napadi i velike civilne žrtve

Novi napad krenuo je već prije sedam sati ujutro, uz intenzivno granatiranje stambenih četvrti grada, a posebno područje Lapada, Gruža i Belvederea. Nastavljeno je sustavno gađanje vjerskih i civilnih objekata, a Gruška luka je gorjela.

Popis poginulih Hrvatskih Branitelja na Strinčjeri:

Mato Damjanović (pripadnik HV-a)
Mario Matana (pripadnik HV)

11. studeni 1991. - toga dana na sreću nije bilo poginulih, no napadi su i dalje bili intenzivni u sklopu kontinuirane neprijateljske ofenzive, s ciljem potpune blokade i slamanja obrane.

12. studeni 1991. - Teški gubici na Strinčjeri i u Komolcu

Ovaj dan je bio izuzetno težak i donio je velike ljudske gubitke. Agresor je nakon uspješnog zauzimanja Bosanke pravce napada usmjerio na ovladavanje Strinčjere i Komolca.

Popis poginulih Hrvatskih Branitelja na Strinčjeri:

Ante Jerko Landikušić (9. bojna HOS-a, 4. br. ZNG-e Split)
Božo Merčep (9. bojna HOS-a, 4. br. ZNG-e Split)
Vladimir Vuković (9. bojna HOS-a, 4. br. ZNG-e Split)
Zdenko Baričević (pripadnik HRM-a)
Tomislav Bender (pripadnik HRM-a)
Ivan Raič (pripadnik HRM-a)
Siniša Tkalec (pripadnik HRM-a)

Popis poginulih Hrvatskih Branitelja u Komolcu:

Ivo Botica (pripadnik MUP-a)
Miho Klečak (pripadnik MUP-a)
Mario Mandić (pripadnik MUP-a)
Pero Nenada (pripadnik MUP-a)

Nakon velikih gubitaka na navedena dva položaja crta obrane Grada je povučena na liniju

Belvedere - Orkanski visovi- Srđ - Nuncijata - Sustjepan koja je takva nepromijenjena ostala do deblokade Dubrovnika i prelaska u napadna djelovanja u svibnju 1992.

Razdoblje od 9. do 12. studenog 1991. godine svjedoči o brutalnosti agresije koja nije štedjela ni vojnike ni civile, kao ni spomenike kulture. Posebno su tragični dani 9. i 12. studenog kada je u borbama na ključnim obrambenim točkama (Bosanka, Strinčjera i Komolac) poginulo mnogo branitelja. Mnogobrojne civilne žrtve, poput 11-godišnjeg Đura Bokuna, zauvijek ostaju simbol stradanja Dubrovnika.

Isto tako za istaći je, a vezano za napadajne aktivnosti u studenom 1991. godine, kako je srpsko-crnogorski agresor u ovom periodu koordinirano angažirao značajne pješačke, topničke, pomorske i zračne snage, kako bi slomio otpor branitelja i prisilio Dubrovnik na predaju

fk

Na današnji dan 25. listopada 1991. godine obilazeći prvu crtu bojišnice, poginuo je Miljenko Bratoš. Pokopan je u Aleji branitelja na groblju Boninovo u Dubrovniku.

Godine 1990. dolazi na funkciju sekretara Sekretarijata za narodnu obranu u Dubrovniku. Na svojoj dužnosti među prvima je prepoznao nadolazeću prijetnju rata. Već u ožujku 1991. godine započeo je s pripremama za obranu grada, organizirajući i raščišćavajući skloništa, te stvarajući zalihe hrane, vode, te ostalih potrepština. Bio je prvi zapovjednik obrane Dubrovnika. Njegovo djelovanje i rad na pripremama bilo je od iznimne pomoći tijekom vojnih akcija na jugu Hrvatske, a odlikovan je i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Redom hrvatskog pletera i Spomenicom Domovinskog rata. Važno je za istaknuti kako u znak sjećanja na Miljenka Bratoša danas ulica u Lapadu nosi upravo njegovo ime.

U segmentima, koje je organizirao Miljenko Bratoš sa skupinom dragovoljaca, smo relativno bili spremni za rat – kazao je general Nojko Marinović. Već u ožujku 1991. godine organizirao je postrojbe za motrenje pograničnih područja. Nešto kasnije je uz Aljošu Nikolića i Rudija Butkovića bio osnivač i Odreda naoružanih brodova te je organizirao vađenje neeksplodiranih minsko-eksplozivnih sredstava iz dubrovačkog podmorja kako bi se eksploziv iskoristio za izradu bombi, tzv. ‘televizija’ u tvornici TUP. Grad je bio u punoj blokadi i da ne bi tijekom noći došlo do ubacivanja specijalnih skupina agresora, postojale su tzv. ‘mrtve straže’, koja najprije puca, a onda zaustavlja. Pokojni Bratoš prošao je pored straže i rekao: vraćam se za 20 minuta. U međuvremenu se straža smijenila. Došla je druga postava, on se zadržao duže nego što je trebalo, i u povratku, misleći da je to ista straža, nije stao nego je produžio i stražar je pucao – prepričao je tragični događaj general Marinović.